Aktivistkinje MŽK dele iskustvo Kosova sa Rezolucijom 1325 o ženama, miru i bezbednosti

Ovog vikenda, predsednik Republike Kosova, dr. Vjosa Osmani Sadriu i njen tim okupili su više od 500 lidera sa Kosova i sveta na Forumu žena, mira i bezbednosti u Prištini.

Među ovim istaknutim ličnostima, kosovska aktivistkinja za prava žena iz Mreže kosovskih žena (MŽK), Igballe Rogova, govorila je u panelu visokog nivoa na temu „22 godine posle 1325: Šta smo (nismo) postigli?“

Mi aktivisti ne držimo govore, mi pričamo priče…

Ona je dalje ispričala priču o ženskom liderstvu i mirovnom aktivizmu na Kosovu tokom 1990-ih.

„Mi nismo nosili oružje, ali smo doneli hleb,“ objasnila je ona, podsećajući na „Marš hleba“ koji je imao za cilj da mirno razbije srpsku opsadu Drenice. Ovo je bio jedan od nekoliko mirnih masovnih protesta koje su žene organizovale u nastojanju da skrenu pažnju međunarodne zajednice na srpsko ugnjetavanje pod Miloševićevim režimom i da pozovu na mir.

Kada je Misija Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK) došla da upravlja Kosovom nakon rata, ona je rekla da su aktivisti uzbuđeni i da se nadaju da će UNMIK sa sobom doneti zaštitu ljudskih prava, kao i nedavno usvojena Rezolucija 1325 Saveta bezbednosti UN-a o ženama, miru i bezbednosti, koja bi obezbedila učešće žena u procesima izgradnje države i mira na Kosovu.

Volela bih da nismo bili toliko uzbuđeni“, rekla je Rogova. Jer umesto da obezbedi uključivanje žena, UNMIK je ignorisao žene lidere. „Ali, odmah smo iskoristili Rezoluciju 1325 da nas čuju!“

I kada su delegacije Saveta bezbednosti UN posetile Kosovo („sa 12 muškaraca i jednom ženom“), njihovi dnevni redovi u početku nisu uključivali konsultacije ni sa jednom ženom iz politike ili civilnog društva, podseća Rogova. Iskoristili smo Rezoluciju da podstaknemo da nas uvrste na dnevni red“, rekla je ona. Čak i nakon toga, sastajali su se samo sa ženama liderima kasno uveče, i tražili da razgovaraju o „nasilju nad ženama“ i „ženskim pitanjima“. Kao odgovor, aktivistkinje za prava žena citirale su Rezoluciju 1325, tražeći da imaju pravo da govore i o političkim pitanjima. Na najšokantniji način, delegacija je rekla da je već́ razgovarala sa (muškim) liderima političkih partija o političkim pitanjima. Aktivistkinje su citirale Rezoluciju 1325, tražeći njihovo pravo da govore o politici.

Rogova je takođe podelila priče o izgradnji mira među ženama na Kosovu i  Srbiji. Aktivistkinje Mreže Žena u crnom iz Srbije su se 2006. godine, izvinile za „zločine koje je počinila u njihovo ime” Vlada Srbije. Ovo je bilo prvo javno izvinjenje kosovskim Albancima, koje je preneto u medijima (RTV21), duboko pogađajući hiljade ljudi. Dva sata niko nije mogao da govori, samo smo plakali“, priseća se Rogova. „Trebalo nam je to vreme i prostor da se izlečimo.

Zatim su zajedno formirale Koaliciju žena za mir, pišući zajednička pisma uporedo sa pregovorima koje je vodio Ahtisari između Kosova i Srbije, gde su žene još jednom bile isključene, ali su zajedno učinile da se čuje glas kosovskih i srpskih žena.

Rogova je naglasio da Kosovo ima nekoliko žena lidera koje su radile za mir i bezbednost od 1990-ih, među kojima su Edita Tahiri, Aferdita Saračini-Keljmendi, Edi Šukriu, Flora Brovina, Igbale Rogova, Melihate Termkoli, Luljeta Pula, Nadžije Bučinca, Safete Rugova, Sevdije Ahmeti, Vjosa Dobruna i Džeraldina Vulja.

Mnoge od njih su, između ostalih, osnovale Lobi žena Kosova da zahtevaju učešće žena u politici i donošenju odluka na posleratnom Kosovu, uključujući Arđentina Graždani, Arjeta Redžaj, Beldžuzare Muharemi, Fetije Kepuska, Flora Maculja, Igbale Redža-Jašari, Kaćuša Jašari, Luljeta Vunići, Minire Zuna, Mirlinda Kusari, Sala Ahmeti, Sebahate Grajćevci, Valbona Salihu i Vjosa Nimani (kao što je dokumentovano u knjizi „Istorija je i njena priča“ Kosovskog centra za rodne studije). Ona je istakla da su i muškarci bili saveznici u daljoj implementaciji Rezolucije, posebno Behar Selimi i Besim M. Kajtazi.

Nekoliko drugih aktivistkinja za prava žena koje predstavljaju organizacije članice MŽK-a, učestvuju na Forumu, deleći svoja iskustva kako bi doprinele implementaciji Rezolucije 1325, uključujući: Ariana Ćosaj-Mustafa, Feride Rušiti, Izvršni direktor Kosovskog centra rehabilitacije i rodne studije; Tijana Simić LaValley iz organizacije za prava žena; i Zana Hodža, Izvršni direktor Artpolis-a.

Kosovske aktivistkinje za ženska prava imaju veliko znanje i iskustvo o Rezoluciji 1325 i unapređenju njene primene.  Deleći svoja iskustva, nadamo se da ćemo podeliti naučene lekcije, najbolje prakse i strategije koje druge aktivistkinje za ženska prava, politički lideri i akteri razvoja mogu ih koristiti za dalje sprovođenje Rezolucije u konfliktnim i post konfliktnim oblastima bilo gde u svetu.

Za više, pročitajte drugo izdanje naše nove knjige, 1325 Činjenice i Fabule: Kompilacija priča o implementaciji Rezolucije 1325 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija o ženama, miru i bezbednosti na Kosovu od 2000. do 2020. #VPSRKS2022.