Antropolog Dženet Rajnek objavljuje knjigu „Amerikanka na Kosovu“

Američki antropolog Dženet Rajnek objavila je 1. septembra u Narodnoj biblioteci u Prištini knjigu „Amerikanka na Kosovu” – knjigu koju je posvetila Albancima zbog kojih je, kako je rekla, „otkriven novi svet za nju”.

Rajnek je živela sa kosovskim Albancima osam godina, između 1981. i 1997. godine; prvo kao antropolog, baveći se istraživanjem, a kasnije kao radnica humanitarne pomoći.

„Shvatala sam albanski život polako, svim mojim čulima; Plesala sam satima sa devojkama sa sela seljankama i slušala njihove tajne do kasno u noć, čistila dvorište u zoru, prala kosu kofom i činijom, punila gostima čaše čajem, pekla paprike, sprema fliju sa komšijama, sedela skrštenih nogu pored vatre sa starcima i upijala njihove mudrosti“, piše gospođa Rajnek na svom sajtu posvećenom albanskim porodicama koje su je dočekale u prošlom veku.

Obavili smo intervju sa gospođom Rajnek koja sada živi u Los Anđelesu, SAD.

Ona je rekla da je knjiga posvećena ljudima van Kosova koji žele da saznaju više o albanskom narodu i njegovoj tradiciji, ali i za Albance – kao priliku da se ponovo razmotre tradicionalni način života i saznaju o udaljenim regionima koje možda nikada nisu posetili.

Gospođa Rajnek je posetila Kosovo ovog leta nakon 20 godina i ovako opisuje svoje utiske.

„Povećan je životni standard. Neverovatno je šta su Kosovari postigli tokom ovih 20 godina. To je kombinacija euforije koja je došla posle rata. Tada smo videli mitski povratak.“

Ali gospođa Rajnek je zabrinuta zbog današnje migracije Kosovara.

„Postavlja se pitanje koji je sada san o Kosovu. Bilo je to oslobođenje, nezavisnost, ali koji je sad san“.

Ona smatra da Kosovo ima mnogo toga da ponudi svom narodu, a kaže da je položaj žena značajno poboljšan.

U tom kontekstu, ona kaže da su velike uloge odigrale organizacije za ženska prava. Rajnek se seća da je počela da radi kao aktivistkinja za ženska prava u isto vreme kao i sadašnja izvršna direktorka MŽK Igbale Rogova, 80-ih godina.

„Odrasla sam sa Igom tokom 80-ih i 90-ih, kada je ona počela da radi u Hasu sa sestrama Ćirijazi, a ja u Vitini. Želim da vam kažem da je Igo izuzetna liderka u svakom pogledu i da istovremeno obučava druge žene da budu liderke“

Upitana zašto je posle toliko godina odlučila da napiše knjigu o Kosovu, kaže:

„Ja pripadam Kosovu, moje srce kuca za Kosovo. Kada sam ovog leta posetio sela, plakala sam. A ja sam osoba koja nikad ne plače, može da prođe godinu dana a da ne zaplačem. Moja veza sa Kosovom je neverovatna, to je moj duhovni dom. Veoma sam srećna što sam tamo provela 8 godina. Osećam se tako blisko sa ljudima tamo kao sa mojom porodici, možda čak i bliže.“